Autor/izvor: SEEbiz
INTERVJU – Prvih pet godina Hrvatske u Europskoj uniji dovoljno je dugo razdoblje da možemo svesti barem neke račune.
SEEbiz: U prvih pet godina članstva, Hrvatska je u plusu od 8,4 milijardi kuna, a u prvih pet mjeseci ove godine primici su bili za oko 153 milijuna eura veći u odnosu na uplate u EU proračun. Znači li to da dobro koristimo raspoloživa sredstva EU fondova?
Čikotić: Mnogo je izazova pred sustavom i korisnicima u korištenju EU fondova. Neopobitna je činjenica da je Hrvatska jedva prešla zacrtani cilj za 2017. godinu kad su u pitanju ugovorena i ovjerena sredstva. Na prvu možda mogu dobro zvučati svi ti milijuni, ali pitanje koliko je tu avansa koji nismo još uvijek opravdali, koliko realiziranih projekata i stvarnih troškova te koliko će biti nepravilnih izdataka koje će kasnije naći revizori. O uspjesima je rano govoriti – Hrvatska zauzima zadnja mjesta na ljestvicama po korištenju EU fondova. Pravi kolaps korištenja EU fondova tek nam predstoji, veliki ugovoreni projekti tek trebaju krenuti u raspisivanje javnih nabava, a potom i u radove. Pokazalo se da ne upravljamo dobro pripremom projekata, a kasnije ni izradom natječajne dokumentacije za javnu nabavu, nadzorom nad provedbom projekta i planiranju dostupnih sredstava. Primjerice, projekt izgradnje pruge Dugo Selo – Križevci nije realiziran u programu 2007.-2013., nego je faziran za novo razdoblje 2014.-2020., čime je novac iz onog prethodnog razdoblja izgubljen, a isto je i s Čiovskim mostom. Provedba uz nadzor mora imati prioritet, inače radimo Sizifov posao, ugovaramo, a pitanje koliko ćemo na kraju iskoristiti upravo EU sredstava i hoće li realizacija projekta onda ipak pasti na teret proračuna.
SEEbiz: Što bismo sve mogli financirati kroz EU projekte, a da se to još uvijek ne čini?
Čikotić: Hrvatska financira kroz EU fondove puno sektora i potreba društva. Smatram da, koliko god to može biti prednost, isto je i velika prijetnja samoj učinkovitosti korištenja EU fondova. U sljedećoj financijskoj perspektivi treba planirati značajna nacionalna i EU sredstva – potrebno je imati na rezervi nacionalna sredstva i financirati ono od strateškog značaja. To su, konkretno, energetske uštede, proširenje modela integriranih teritorijalnih ulaganja na druge gradove osim Zagreba, Splita, Pule, Slavonskog Broda, Zadra, Osijeka i Rijeke, proširenje na što veći broj malih gradova koja su deprivirana područja, Vukovar i Beli Manastir. Sve tako koncipirane dodjele potrebno je uvezati u sustav, izraditi IT alat za praćenje istog te osigurati središnji nadzor nad provođenjem ovakvih programa. Već danas je nužno da se definiraju prioriteti ulaganja i osiguraju sredstva za pripremu projektne dokumentacije.
SEEbiz: U odnosu na druge zemlje EU, kako naša javna uprava doprinosi iskoristivosti sredstava? Kakva reforma bi mogla potaknuti ovaj sustav?
Čikotić: Veliki problem u poslovanju i uslugama predstavlja javna uprava, to zamršeno klupko institucija i njihovih nadležnosti svakodnevno zadaju građanima zadatke da lutaju po institucijama i uvijek je potreban još jedan papir. Za Mostovog mandata napravljen je iskorak i osigurano je 880 milijuna kuna za reformu javne uprave na usluzi građanima. Imamo mjere i projekte koji se moraju provesti, recimo projekt Uvođenje kvalitete u sustav javne uprave, kroz koji bi se uspostavio IT sustav u kojem bi bili vidljivi postupci u javnoj upravi, bio bi poznat radni učinak zaposlenih, temeljem toga došlo bi do optimizacije broja zaposlenih. To bi dalo smjernice za teritorijalni preustroj, uz financijsko jačanje jedinica lokalne samouprave. Most je ostavio i Zakon o agencijama kako bi racionalizirao njihovo djelovanje. Slabo se radi u Ministarstvu uprave na realizaciji projekata, ugovorena su tek dva projekta, dok je po planu trinaest projekata trebalo biti ugovoreno već krajem 2017. godine s ciljem depolitizacije javne uprave. Upravo za mandata Mosta uvedena je web aplikacija ‘Uvid u osobna stanja građana’ i to je bio prvi korak za izgradnju ‘države bez papira’. Nadam se da je bilo korisno i da su roditelji za prvašiće osjetili ovu mjeru, jer više ne moraju donositi rodni list i domovnicu prilikom upisa u školu, nego škola pribavlja isto.
SEEbiz: Kako će se na krajeve pogođene iseljavanjem odraziti Zakon o otocima i Zakon o brdsko-planinskom području?
Čikotić: Zakoni nisu osigurali cjelovito i sustavno rješavanje problema radi kojih se upravo iz krajeva sa specifičnostima ljudi iseljavaju. Zakon o brdsko-planinskom području nije osigurao konkretne mjere obzirom na građane i poduzenike upravo iz tih krajeva. Novi Zakon o brdsko-planinskim područjima usvojen je od strane Vlade, a iz plana nabave Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije razvidno je da će se usluga izrade stručne podloge za utvrđivanje obuhvata brdsko-planinskih područja platiti kroz angažman vanjskih stručnjaka. Kako je moguće da pored toliko zaposlenih, ministarstvo zaduženo za regionalni razvoj nema potrebna znanja za izradu stručne podloge nego je primorano angažirati vanjske usluge?
Zakonom o otocima se ne predviđa provedba otočne stambene politike u vidu osiguranja povoljnih stanova za najam, ne osiguravaju se mjere u energetici koje bi osigurale da budu energetski neovisni, nema plana ni prioriteta izgradnje komunalno-vodovodne i cestovne mreže koja će biti dostatna za povećanja uslijed turizma… Ovim zakonom ne postiže se da nam otoci budu dostupniji, niti će otočanima život biti jednostavniji.
SEEbiz: Što bi na prvom mjestu trebalo napraviti da ljudi ipak odluče ostati u Hrvatskoj i, primjerice, pokrenu vlastitu tvrtku?
Čikotić: Nije jednostavno biti poduzetnik, zapošljavati i brinuti o svome timu. Zasigurno da otvaranje tvrtke predstavlja izazov, no pravi izazovi za poslodavce leže u osiguranju novca za namete i osiguravanja visokih brutto iznosa plaće i zadržavnje kvalitetnih i dobrih radnika uz nedovoljno visoke neto plaće. Velika većina ljudi s kojima razgovaram zapravo žele biti zaposleni da pošteno i marljivo odrađuju posao uz primjerenu naknadu za uloženi rad. Oni koji su otišli iz Hrvatske, rijetko osnivaju tvrtku u inozemstvu, već su radnici. Političari trebaju osigurati zakonodavni okvir koji omogućuje da budemo konkurentni u svijetu, bez nameta koji osiguravaju postojanje glomaznog birokratskog aparata, srediti zemljišnik i katastar da se ne odustaje od investicija zbog nesređenih zemljišnika, digitalizirati i umrežiti postupke u javnoj upravi… Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: da ljudi ostanu, treba vratiti povjerenje u institucije, zakoni trebaju vrijediti isto za sve, najbolji kandidat na testiranju treba dobiti radno mjesto, porezne politike ne smiju se mijenjati preko noći, stipendiju trebaju dobiti i oni koji nisu članovi mladeži neke stranke… Tek tada kad budemo imali sustav vrijednosti uspostavljen u domovini ljudi će ostajati i boriti se za sebe bilo da pokrenu tvrtku bilo da rade za drugoga, no dok god su nam sustavno postupci isprepleteni nepotizmom, korupcijom i klijentelizmom teško da se situacija s iseljavanjem može zaustaviti.