Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalozma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života.
Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila nekolicinu, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud.
U spomen na krvoproliće u Chichagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke prosvjede. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. godine. Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice. Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1000 radnika naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”.
Kao dotadašnji znak mučeništva ubijenih u Chicagu, kao simbol radničkog bunta i prolivene krvi prihvaćen je crveni karanfil.
Krvavi 1. maj u Puli
Radnici u Puli su bili poznati po svojoj borbenosti i jakom sindikalnom pokretu. Radnički pokret je bio jak i prije Prvog svjetskog rata a još jači je bio za vrijeme fašističke Italije. No upravo je Prvi maj 1920. u vrijeme nastupajućeg fašizma ostao zapamćen kao krvavi.
U rano jutro 1920. počele su radničke demonstracije u organizaciji partije i sindikata. Trg Sergio je blokirala vojska, a omladina je probila kordone vojske. Tad je počelo opće mlaćenje, a nekoliko ljudi se popelo na krovove kuća i bacalo crjepove po vojsci. Na to je vojska počela pucati na masu pri čemu je ubila 7 a ranila 126 radnika. Istog dana je počeo generalni štrajk u cijeloj Istri u znak protesta.
Službeni naziv
U slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj prema Zakonu o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj izglasovanom u Saboru u travnju 1996. godine, službeni naziv ovoga praznika bio je Blagdan rada. Tako je ostalo do 2. studenoga 2001. godine, kada je izmjenama i dopunama spomenutoga zakona službeni naziv postao Praznik rada.
Prema Jezičnom savjetniku Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, u hrvatskome standardnom jeziku imenice blagdan i praznik nemaju isto značenje. Imenicom blagdan označuje se dan posvećen vjerskomu događaju, a imenicom praznik označuje se dan kojim se obilježava događaj važan za zajednicu ili međunarodni dan posvećen čemu.
Tako je 1. svibanj jedini neradni praznik u Hrvatskoj. Iako se u duhu hrvatskoga jezika u medijima koristi i 1. svibanj, raširen je i naziv iz jugoslavenskog razdoblja 1. maj.
foto: pixabay (ilustracija)